| Abstract | Dijete je od svoga ranoga djetinjstva emotivno vezano uz lutku. Prva lutka - draga
igračka - tada je njegova poveznica s majkom i jedina sigurnost u novoj i nepoznatoj
sredini. U vrtićkoj dobi lutka nastavlja svoju “ulogu sigurnosti”, ali polako i sigurno
postaje igračka. Scenska lutka, prilagođena dječjem uzrastu, postaje vrijedna
didaktička igračka koja ima svoje počasno mjesto. Također je važno i dragocjeno
didaktičko sredstvo i pomagalo za rad u ostvarivanju ciljeva i zadataka odgojitelja.
Igre s lutkama potiču govor, bogate djetetov rječnik novim riječima i pojmovima,
razvijaju mimiku, koordinaciju pokreta te motoriku općenito. Igra lutkama u skupini
djece razvija sposobnost suradnje s vršnjacima, stvaranje pozitivne slike o sebi
(znam, hoću, mogu) i tako jača njihovo samopouzdanje. Sve ono što lutka može reći,
ispričati, otpjevati i otplesati, potiče razvoj stvaralačkoga mišljenja i mašte. Lutke
dovode dijete u stanje uzbuđenosti, razigranosti, pokreću njegov misaoni, imaginarni
i emotivni svijet i omogućavaju mu da bogatije izražava svoj doživljaj svijeta. Lutke
koje ožive u ruci djeteta omogućavaju mu sudjelovanje u zamišljenom svijetu koji je
samo stvorilo. Lutka zamjenjuje živa bića, njome dijete u igri manipulira kako želi i,
najčešće, kako ne može u stvarnosti. |
