| Abstract | Na obitelj su oduvijek, u većoj ili manjoj mjeri, utjecale gospodarske promjene, a uslijed napretka čovječanstva dolazi do promjene na osobnom planu roditelja u smislu potreba za novim poslom, obrazovanjem, statusom u društvu i sl. Bez obzira na to jesu li potrebe egzistencijalne, emocionalne ili fiziološke, one mijenjaju način življenja roditelja, ali i djece. S javljanjem potreba za institucionaliziranim obuhvatom djece u odgojno-obrazovne ustanove dogodile su se i neke promjene na obiteljskom i gospodarskom planu što je dovelo do promjena u radu institucija. Modernizacija je ostavila trag i na obrazovanju roditelja, koji su sada informiraniji i upućeniji u dječji razvoj te iziskuju više vremena i pažnje stručnih djelatnika. Kako bi se adekvatno odgovorilo potrebama roditelja profesionalni rad odgojitelja s roditeljima doživljava promjene. Nastojimo li djeci osigurati kvalitetniji i lakši boravak u ustanovama, bitna je uspostava suradničkih odnosa roditelja i odgojitelja. Istovremeno, uspostavljanje partnerskog odnos sa stručnjacima odgojno-obrazovne ustanove od roditelja iziskuje razumijevanje, toleranciju, vrijeme, trud, ali i istinsku želju i namjeru u uspostavi i provedbi. Cilj ovog istraživanja bio je ispitivanje percepcije i stavova roditelja i odgojitelja o njihovoj međusobnoj suradnji u svrhu poboljšanja i daljnjeg razvijanja partnerskog odnosa. Istraživanje je provedeno na uzorku od 237 ispitanika, 129 roditelja te 108 odgojitelja. Rezultati istraživanja pokazuju da roditelji, ali i odgojitelji, ne shvaćaju razliku između pojmova suradnje i partnerstva te još uvijek postoje mišljenja da su roditelji nadređeni u ovom odnosu. Također je uočeno da se od modaliteta suradnje najviše prakticiraju standardni oblici komunikacije (oglasni kutići, roditeljski sastanci, završne svečanosti i dr.) dok roditelji priželjkuju modernizaciju u tom pogledu (komunikacija putem društvenih mreža, grupa i sl.). Iako su se obje strane složile o važnosti partnerskog odnosa još uvijek postoji mali broj ljudi koji smatra ovakav odnosu nevažnim ili manje važnim. Dobiveni rezultati upućuju da veliki broj odgojitelja i roditelja ne razlikuje jasno pojmove suradnje i partnerstva, ali obje strane procjenjuju važnost suradnje kroz vlastitu odgovornost. Također, roditelji i odgojitelji procjenjuju da postoji snažan utjecaj čimbenika (međusobno uvažavanje znanja i vještina, iskrena i otvorena komunikacija, razumijevanje i tolerancija, odsutnost etiketiranja, zajedničko planiranje i donošenje odluka, pristupačnost i međusobno razumijevanje, otvorena i obostrana razmjena informacija te usklađivanje odgojnih utjecaja ) na uspješnu partnersku suradnju roditelj i odgojitelj. |
| Abstract (english) | The family has always, to a greater or lesser extent, been influenced by changes in the economy, and the advancement of mankind also brought along changes in the personal lives of parents, in the form of new employment, education, social status etc. Regardless of whether the needs are existential, emotional or physical, they change the way of life for bothe the parents and the children. As the needs arise for integrating children in educational institutions, certain changes occurred in the area of family and economy, which resulted in changes of the way those institutions function. Modernisation also left a mark on the education of parents, who are more informed nowadays and more involved in the child’s development, and therefore seek additional time and attention from professionals. In order to provide an adequate response to the parents’ needs, professional work of educators is undergoing changes. If we aim at providing children with better and facilitated stay in institutions, it is important to establish cooperation between parents and educators. At the same time, establishing a partnership with education professionals requires understanding, tolerance, time and effort from the parents, but also a genuine desire and intention for establishing and implementing that partnership. The objective of this research was testing the perception and attitudes of parents and educators on their mutual cooperation for the purpose of improving and further developing a partnership. The research was conducted on a sample of 237 subjects, 129 parent and 108 educators. The research results show that both the parents and the educators fail to grasp the difference between cooperation and partnership, and the opinion still prevails that the parents are superior in that relationship. It was also registered that, out of the cooperation modalities, the most used are standard communication forms (notice boards, PTA meetings, end-of-school-year events, etc.) whereas the parents wish for more modern forms of communication (social networks, forums, etc.). Even though both parties agree on the importance of partnership, there is still a small number of people that consider this relationship to be insignificant or less significant. The results obtained indicate that a great number of educators and parents do not clearly distinguish between cooperation and partnership, but both sides estimate the importance of cooperation through their own responsibility. Moreover, parents and educators estimate that there is a strong effect of the factors (mutual recognition of knowledge and skills, honest and open communication, understanding and tolerance, lack of labeling, joined planning and decision-making, approachability and mutual understanding, open and reciprocal exchange of information and synchronising educational influences) on a successful partnership between parents and educators. |
